Odvikavanje od pelena – iskustvo jedne real mame
27 Jul

Odvikavanje od pelena – iskustvo jedne real mame

Objavio: Atelier Bebes Pročitano: 917 Komentari: 0

Priprema, pozor..

Stiglo je ljeto, a samim time i ohrabrenje da dijete odviknem od pelena.

Odluci je prethodila činjenica da ima 2,5 godine, te da je zapravo spremna na veliku promjenu.

Izražavala je svoje potrebe, sa njome se je dalo razgovarati i objasniti joj što slijedi – barem djelomično.

Svako dijete je osoba za sebe, pa tako je i proces odvikavanja od pelena individualan, ali će djetetu i nama biti lakše i jednostavnije kada uspijemo odraditi taj veliki posao.

Nakon odluke da krećemo, slijedila je kupovina potrebnih stvari kao i prikupljanje svih korisnih savjeta od mama prijateljica koje su prošle proces odvikavanja od pelena.

Svaki savjet je bio dobrodošao, ali je ipak bila važna činjenica da smo mi roditelji ti koji se moramo naoružati sa živcima i „ishendlati“ taj dio sami i pripremiti se da odvikavanje od pelena može potrajati.

Za mišljenje i savjet pitala sam i tetu u vrtiću, a to se pokazao kao najbolji savjet: „Maknite odmah  i pelenu po noći“.

Kupovina potrebnih stvari

Kako sam proučavala razne tute koje postoje na tržištu, a da su djetetu simpatične i privlačne, odluka je pala na My Carry Potty tutu.

Prije same kupovine na internetu, vidjela sam ju uživo kod jedne mame i odluka na kupnju  je pala odmah.

Razlog je bila praktičnost i veličina ( ima ručku za nošenje, može stati u košaru od kolica, na ručku od kolica, te što ima više životinjskih likova koji će privući dijete...).

Dijete sam uključila u izbor lika tute jer ipak će ju ona koristiti i htjela sam da bude uključena.

Nakon što je odabrala omiljeni životinjski lik – bubamaru, krenuli smo u kupovinu ostalih stvari.

To su:

Pamučne gaćice, cca oko 15-20 komada

  • što više to bolje kako bi imali u rezervi barem za 2-3 dana, da ih ne morate isti tren oprati

Podstavljene gaćice

  • dobro su nam došle u prvim danima kada dijete još nije uspijevalo na vrijeme otići do tute, na spavanju, te  prilikom vožnje u automobilu
  • dovoljno su podstavljene da ne promoči na odjeću odmahuzeli smo lik bubamare kao i tutu

Nepromočiva navlaka za madrac

  • radi zaštite madraca ukoliko se dijete na spavanju popiški ili pokaka

Podloga za prematanje

  • podloge su nam baš jako koristile na spavanju jer bi ih stavili ispod djeteta  te si na taj način olakšali da plahtu ne mijenjamo po noći već samo podlogu ukoliko dijete obavi nuždu

Puno živaca i strpljenja

...i krećemo!

Nakon pripreme i kupnje stvari koje su nam bile potrebne, odabrali smo nadolazeći produženi vikend koji smo planirali provesti doma i iskoristiti za prilagodbu bez pelena.

Dan je bio izazovan. Krenuli smo entuzijastično od jutra. Prijenosna My Carry Potty tuta i wc papir u boravku, bunt gaćica nadohvat ruke..    

Dijete je bilo zbunjeno, nije znala što ju je snašlo, ali nismo odustajali niti posustali.

Prva tri dana su bila „najgora“ i stresnija jer se i dijete trebalo prilagoditi i osvijestiti, ali i mi, biti joj potpora, svako malo ispitivati da li mora piškiti..

U prva tri dana smo promijenili i do 8 gaćica dnevno, ali već nakon trećeg dana, broj se smanjio za duplo.

Prvih nekoliko noći smo ju nosili na wc da obavi nuždu, a ukoliko ju je obavila u krevetu, samo smo brzinski promijenili podlogu, stavili veliki ručnik i zamijenili gaćice kako ju nebi potpuno razbudili.

Prošla su  tri dana i bilo je manje mokrih gaćica, dijete svjesnije da nema pelenu i da ide na tutu obaviti nuždu, a roditeljima olakšanje i ponos.

Bio je peti dan odvikavanja kada je išla po prvi puta u vrtić bez pelene. Tete su bile strpljive, poticale ju i pomagale joj da prođe što bezbolnije taj dio.

Nakon pet dana se je rijetko dogodila situacija da se dijete popiškilo u gaćice, ali smo se sa kakanjem u gaćice duže borili.

Trebalo joj je duže da osvijesti činjenicu da joj se kaka i da na vrijeme ode na tutu, ali svaki puta smo bili strpljivi, pružili potporu i ohrabrivali ju.

Sa vremenom je osvijestila i uspjela preduhitriti kakanje u gaćice sa kakanjem u tutu. U početku se nije znala izraziti što točno osjeća, govorila je da ju boli trbuh, a zapravo je značilo da joj se kaka.

Ponekad  na spavanju, znalo se je dogoditi da obavi nuždu u snu, ali joj je smetalo i budilo ju, tako da se kroz relativno brzi period počela sama buditi i tražiti da ide na wc.

Kada bi morali ići od kuće, uvijek je sa nama u autu ili kolicima bila prijenosna tuta bubamara. Nama roditeljima nije bilo stresno otići negdje sa djetetom jer smo znali da je tuta uvijek pri ruci kao i puno rezervne odjeće.

Za kraj!

Svaka faza u djetetovom životu je izazovna, zanimljiva i nepredvidiva i ne možemo ju unaprijed isplanirati i razraditi u detalje.

Ono što je najvažnije, je osluškivati dijete i biti mu potpora jer je to veliki korak za dijete, ali i za nas roditelje.

Kada procijenimo da je dijete spremno, trebamo krenuti i biti dosljedni jer će se i dijete osjećati sigurnije.

Uživali smo u procesu koji se događa samo jednom u djetetovom životu i puni smo uspomena na taj period.

Stoga „go for it“ ! Biti će smijeha, zabave i možda pokoja suza, ali taj period odvikavanja će brzo proći i novi izazov će pokucati.

Uživajte u svakom zajedničkom trenutku.

A.B.

Novo